U malom dalmatinskom mjestu, učiteljica Ana bila je poznata po tome što nije podučavala samo gradivo — već i život. Jednog dana, donijela je u razred staru drvenu kutiju. Naizgled obična, ali s nečim tajanstvenim u načinu na koji ju je držala.
“U ovoj kutiji nalazi se najvažnija stvar koju čovjek mora znati da bi živio pošteno,” rekla je. “Svaki od vas će je pogledati, ali ne smijete reći drugima što ste vidjeli.”
Djeca su jedno po jedno prilazila. Otvarali su kutiju, gledali unutra, zatvarali je i vraćali se na svoje mjesto. Neki su izgledali zbunjeno, neki zamišljeno, a neki su se nasmiješili. Nitko nije progovorio.
Na kraju dana, Ana je pitala razred:
“Što mislite, što je bilo u kutiji?”
Jedan dječak je tiho rekao:
“Vidjeli smo sami sebe. Bilo je zrcalo.”
Ana je klimnula.
“To je istina. Prava istina nije nešto što vam netko kaže. Ona je ono što sami prepoznate kad se pogledate iskreno. Ako možete pogledati sebe i biti mirni, tada znate da ste postupili ispravno.”
Zatim je dodala:
“Svijet će vam nuditi definicije istine — političke, vjerske, medijske. Ali nijedna od njih ne vrijedi ako ne možete pogledati sebe bez srama. Zrcalo ne laže. Ono ne optužuje. Samo pokazuje.”
Te večeri, mnogi su kod kuće gledali u svoja ogledala — ne da bi popravili frizuru, već da bi se zapitali: Jesam li danas bio iskren?
