Što se događa s društvom kada ljudi prestanu vjerovati onima koji bi ga trebali štititi?
U Hrvatskoj i regiji povjerenje u institucije već godinama klizi prema dnu. Nije riječ o jednom skandalu, jednoj aferi ili jednoj lošoj odluci. Riječ je o dugotrajnom, tihom procesu u kojem se sustav troši iznutra, a građani polako odustaju od ideje da institucije postoje zbog njih.
Ovaj tekst analizira kako smo do toga došli — i što to znači za našu budućnost.
Table of Contents
Povijesni kontekst: kako je sve počelo
Nakon raspada Jugoslavije i tranzicije prema tržišnoj demokraciji, Hrvatska i regija ušle su u razdoblje naglih promjena, privatizacija, ratova i ekonomskih šokova. Umjesto postupne izgradnje povjerenja, institucije su se formirale u uvjetima političke nestabilnosti i društvene fragmentacije.
Proces pretvorbe i privatizacije 1990-ih u Hrvatskoj ostavio je dubok trag: mnogi građani i danas smatraju da je sustav bio namješten u korist malog broja aktera. U Bosni i Hercegovini složena administrativna struktura stvorila je trajnu institucionalnu paralizu, dok je u Srbiji česta smjena političkih režima ostavila dojam da institucije nemaju kontinuitet ni stabilnost.
“Kada institucije izgube legitimitet, društvo ne pada preko noći — ono se polako raspada iznutra.”
Erozija kompetencije: kada sustav više ne funkcionira
Sporost i neučinkovitost
U Hrvatskoj je birokratska sporost gotovo folklorni motiv. Građevinske dozvole koje se čekaju mjesecima, sudski postupci koji traju desetljeće, administrativne potvrde koje zahtijevaju obilazak više šaltera — sve to stvara dojam da institucije nisu dizajnirane za rješavanje problema, nego za njihovo umnažanje.
U Bosni i Hercegovini administrativna složenost često rezultira potpunom paralizom, dok se u Srbiji građani redovito susreću s nejasnim procedurama i “šalterskom kulturom”.
Nedostatak stručnosti
Politička imenovanja u javnim poduzećima, bolnicama i državnim agencijama u Hrvatskoj redovito izazivaju sumnju u meritokraciju. Kada se na ključne pozicije postavljaju kadrovi bez adekvatnih kompetencija, posljedice su vidljive u kvaliteti usluga.
Nejasna odgovornost
Kada se dogodi propust — infrastrukturni kolaps, financijski skandal ili pogreška u javnoj nabavi — rijetko se jasno utvrdi tko je odgovoran. Često se formiraju povjerenstva, provode interne istrage, ali konkretne sankcije izostaju.
“Građani ne traže savršene institucije. Traže samo da pravila vrijede jednako za sve.”
Korupcija kao norma, a ne iznimka
U Hrvatskoj je korupcija jedan od najčešće spominjanih razloga nepovjerenja u institucije. Afera Fimi Media, slučajevi vezani uz lokalne moćnike, nepravilnosti u javnim nabavama — sve to stvara dojam da pravila nisu jednaka za sve.
U Bosni i Hercegovini korupcija je toliko raširena da se često opisuje kao “sistemska”, dok u Srbiji brojni slučajevi povezuju političke strukture s poslovnim interesima.
“U Hrvatskoj se korupcija ne doživljava kao incident, nego kao očekivani dio procesa.”
Mediji i digitalna buka: informacijski kaos
Digitalna revolucija potpuno je promijenila način na koji građani dolaze do informacija. Nekada su mediji bili filter koji je strukturirao javni prostor. Danas je taj filter nestao.
U Hrvatskoj je medijski prostor fragmentiran: profesionalni mediji koegzistiraju s portalima koji objavljuju poluinformacije, senzacionalizam ili politički motivirane sadržaje. U Bosni i Hercegovini mediji su etnički podijeljeni, dok su u Srbiji često pod snažnim političkim utjecajem.
Rezultat je informacijski kaos u kojem institucije teško dopiru do građana.
Politička polarizacija i gubitak neutralnosti
Institucije u Hrvatskoj često se doživljavaju kroz prizmu političkih sukoba. Rasprave o radu DORH-a, policije ili pravosuđa vode se kroz stranačke optike. Kada jedna politička opcija kritizira instituciju, druga je brani — i obrnuto.
U Bosni i Hercegovini institucije su etnički podijeljene, dok u Srbiji dominacija jedne stranke stvara percepciju da institucije nisu neutralne.
“Najopasniji oblik nepovjerenja nije bijes, nego tiho povlačenje iz javnog života.”
Nejednakost i osjećaj nepravde
U Hrvatskoj se često ističe razlika između “običnih građana” i onih s vezama. Brže rješavanje administrativnih postupaka za “poznate”, lakše zapošljavanje u javnom sektoru za stranačke kadrove, selektivni pristup pravosuđu — sve to stvara osjećaj nepravde.
U regiji su razlike još izraženije: u Srbiji i BiH pristup javnim uslugama često ovisi o političkoj pripadnosti ili lokalnim mrežama moći.
Psihološki umor i povlačenje građana
U Hrvatskoj se sve češće čuje rečenica: “Ništa se ne može promijeniti.” Taj stav nije rezultat apatije, nego dugotrajnog iskustva s nefunkcionalnim sustavom. Kada se godinama ponavljaju iste greške, a odgovornost izostaje, građani se povlače iz javnog života.
U Bosni i Hercegovini mnogi mladi ljudi ne vide perspektivu i planiraju odlazak. U Srbiji se često ističe osjećaj nemoći pred političkim strukturama koje se doživljavaju kao nepromjenjive.
Posljedice: što se događa kada povjerenje nestane
U Hrvatskoj se posljedice gubitka povjerenja vide u:
- niskom odazivu na izbore
- rastu populizma
- odlasku mladih
- sve većem oslanjanju na privatne usluge
U regiji su posljedice još dublje: politička nestabilnost, društvena fragmentacija i trajna emigracija.
Može li se povjerenje obnoviti?
Obnova povjerenja u Hrvatskoj i regiji zahtijeva više od kozmetičkih reformi. Potrebna je stvarna depolitizacija institucija, transparentnost u radu, jasna odgovornost i profesionalizacija javnog sektora.
Digitalizacija javnih usluga (e-Građani, digitalne potvrde) pokazuje da je promjena moguća, ali bez dubinskih reformi to ostaje samo tehničko poboljšanje.
“Povjerenje se ne može narediti. Ono se mora zaslužiti — svaki dan, svakom odlukom.”
Zaključak
Gubitak povjerenja u institucije u Hrvatskoj i regiji nije samo politički problem — to je društveni izazov koji određuje budućnost. Bez povjerenja nema stabilnosti, nema razvoja i nema zajedničkog identiteta. No povjerenje se može obnoviti, ali samo ako institucije pokažu da su spremne služiti građanima, a ne same sebi.
“Povjerenje nije nostalgija za prošlim vremenima. Ono je jedini temelj na kojem se može graditi budućnost.”